SIBEL

Dvadesetpetogodišnja Sibel živi sa svojim ocem i sestrom u skrovitom selu u planinama crnomorskog regiona Turske. Sibel je nema, ali ona komunicira koristeći pradavni zvižduk jezika tog područja. Odbačena od svojih seljana, ona neumorno lovi vuka za koga se kaže da se šunja po obližnjoj šumi, što je izazivajući strahove i fantazije među seoskim ženama. Tamo prelazi put s beguncem. Povređen, preteći i ranjiv, on je prvi koji je gleda drugim očima.

Francusko-turski par Čagla Zenčirći i Gijom Đovaneti režiraju zajedno filmove i svoj život od 2004. godine. Posle brojnih kratkih filmova (u selekciji festival u Berlinu, Lokarnu i Klermon Feranu) i dva dugometražna filma, Noor, prikazanog u Kanu i Ningen, prikazanog u Torontu, njihovo treće ostvarenje Sibel je pred našom publikom.

Najveća osobenost filma je govor zviždanjem, koji može izgledati kao da dolazi direktno iz Riplijevog „Verovali ili ne”: Lokalno stanovništvo u selu u sejeveroistočnoTurskoj razvilo je način komuniciranja preko brdovitih polja oponašajući ptičje zvukove. Imitirajući pozive tako da se složene rečenice prenose koristeći hukanje i pijukanje. Fascinantno je slušati i očigledno precizno prikazati kako se stanovnici međusobno dozivaju.

Džej Vajsberg, Varajeti